Volila bih da je ne volim.........

Ovo mi se dogodi kada nemam pametnijeg posla...sama ga sebi trazim, jer ne daj Boze da prodje dan a da se nesto nije pravilo, mijesilo ili kuhalo...al neka, volim da je tako jer bih inace taj dan smatrala propalim i beskorisnim.

Petero nas je u obitelji i svi volimo lijepo jesti, netko malo vise od drugih, a netko manje.

Nisam jos nikada upoznala nekoga tko ne voli pizzu, a ona izgleda kao da postoji od uvijek, u jednoj ili drugoj formi.

Mada je smatramo talijanskom imamo i grcke, spanjolske ili turske verzije,

Spominje se da su u Perziskom carstvu vojnici Daria Velikog (521-486 B.C.) pekli ravne okrugle kruhove na svojim stitovima i na njih stavljali sir i datule.

Marcus Porcius u sestom stoljecu prije nove ere, je napisao prvu povijest Rima i tu spominje okrugle ravne kruscice koji su se pekli na kamenu i prelijevali se sa maslinovim uljem, zacinskim biljem i medom.

Smatram ih jelom Mediteranskog podneblja.

U kasnom 19-tom stoljecu pizza se pocela siriti po cijelom svijetu.

Napulj je postepeno kroz 17 i 18 stoljece imao reputaciju najboljih pizza kroz Italiju pa nije ni cudo da ga i danas smatraju glavnim gradom "pizze".

I eto od datula i sira, koliko nam god to bila interesantna kombinacija, smo se okrenili malom milionu drugih nadjeva, nekako pristupacnijim i uobicajenijom za vrijeme u kojem zivimo, mada mi ni ta kombinacija bas ne zvuci lose.

U stvari kada citam povijest necega zacudim se uvijek kombinacijama koje su ljudi upotrebljavali u nekim davnim vremenima.

Hvala Bogu za pomidore koje su dosle iz Perua i Meksika u Italiju slucajno, jer su mislili da je to otrovano voce.

Ne zna se kako su ustanovili da su u stvari jestive, a vjeruje se da su postale popularne bas zbog uvjerenja sto su otrovne.

Ja ih obozavam i koristim na milion i jedan nacin.Ne znam kako bih zamislila svoju kuhinju bez njih.

Tamo gdje sam ja rodjena rastu ko lude, kao i milion drugih stvari zbog odlicne klime.

Zrela domaca pomidora je jelo samo za sebe, ukusno i slatko.

I da se vratim pizzama......

ima ih stotine vrsta, a ovo sto sam ja radila je samo mala kapljica u moru recepata.

Volim isprobavati nove i drugacije okuse.

Volim raditi variacije na recept, pa tko bi se drzao slijepo recepta...ne ja.

Ja se jedino drzim recepta i tocnih mjera kada radim kolace....za mene je to cista kemija.

Za slane recepte za mene vaga ne treba.

Tijesto koristim od mog omiljenog kruha, pa uzput mogu i njega podijeliti sa vama.

Potrebno je:

1 kg brasna

1 kocka svjezeg kvasca

600- 800 ml mlake vode

sol

1 zlicica secera

Kvasac otopiti u malo vode, dodati secer i malo soli.

Brasno prosijati i u njega uliti rastopljeni kvasac.

Zamijesiti tijesto,pustiti da odstoji dok se volumen ne udvostruci, premijesiti ga , pa sve to ponoviti par puta.

Ako radite kruh, ili focacciu, oblikujete ih i stavite peci u vrelu pecnicu dok je kruh pecen.

kada ga kucnete po vrhu, ako odzvanja tupo, kruh treba jos peci.
Osim tuckanja po kruhu, pecen kruh cete prepoznati i po tome sto je lagan, a ne tezak u ruci.

Ovo tijesto koristim i za pizza podlogu, mada je dosta mekano, ali na ovaj nacin, tijesto se samo razvuce rukama, a ne valja se sa oklagiom.

Za sos koristim jednostavni sos, mada ih ima i drugacijih, slozenijih, sa dodatkom kapule ili cesnjaka,

ali napravljeno na ovaj nacin pomidora bas dolazi do punog izrazaja.

Za sos koristim ili svjeze pomidore ili one iz kantica kojih uvijek imam u kuci.

Ponovno kazem, sve zavisi od toga koliko pizza zelite raditi.

Jednu vecu kantu stapnim mikserom brzinski sameljem u pire i to dolijem u tecu sa ugrijanim maslinovim uljem.

Lagano posolim, dodam malo origana i pustim kuhati dok se smjesa reducira.

Provjerim okus i po potrebi dodam malo secera, a to naravno nije potrebno uvijek, zavisi koliko su kisele pomidore.

Sos ostavim da odstoji i ohladi se.

Ovaj put sam radila nekolike pizze, a jedna od njih je i pizza Margherita.

Dok mi se tijesto dizalo i sos kuhao marinirala sam par zrelih, svjezih pomidora u cesnjaku, maslinovu ulju, sjeckanom svjezem bosiljku ,soli i papru.

Prekrasnog je okusa, mada je mojim okorjelim mesojedima ovo bilo previse vegetarijansko.

Meni je bila savrsena.

Tada sam probala raditi pizzu sa articokama i susenim pomidorama.

Susene pomidore obozavam, bas su mi onako nekeo slatkaste, koncentrirane.....ma prekrasne.

Koristila sam skroz suhe, ne one iz ulja, pa sam ih kratko prelila vrelom vodom, nekih 5-6 minuta, da se malo opuste i omeksaju.

Na ovu pizu sam slagala marinirane articoke, susene pomidore, par snita tanko narezanog prsuta, bocconccini sir i masline.

I ova je bila savrseno ukusna.

Trecu pizzu sam radila sa pestom umjesto sa sosom od pomidora,

malo drugacije,

a zasto i ne,

Pa sa hranom treba malo eksperimentirati...

Radila sam ih kao male mini pizze.

Na tijesto je islo pesto, marinirane articoke, pecene oguljene i ukiseljene paprike,prsut, marinirane articoke i bocconccini.

Pecene sam ih posula natrganim liscem od bosiljka.

Prekrasno aromaticno i ukusno.

A cetvrtu i zadnju pizzu sam radila onu sa sunkom,

namjerno zadnju, jer da je slucajno bila prva, ovi moji bi je pojeli, a da druge ne bi ni probali.

Malo sam ih zeznula......

Na tijesto sa sosom od pomidora sam stavila sunku, sitno rezanu slaninu, gljive, masline i mozzarella sir.

Dobra, ma i vise nego dobra, ali za mene dosadna.

Nekoliko stvari mi je jako vazno kada radim pizzu.

Prva stvar, pecnica mora biti zagrijana na najvecu temperaturu koja je moguca na vasoj pecnici.

Nemam pravu pizza pecnicu, mada mi je to ogromna zelja, a nemam ni kamen za pecenje pizze jer one koje sam vidila za mene su premali....tijesto premazem sa sosom i lagano ga zapecem par minuta u pecnici.

Izvadim skoro peceno tijesto vani, stavim nadjev i pecem dok se sir rastopi.

Tijesto ne ostane mokro i nepeceno, bas naprotiv, fino i hrskavo.

Jos nesto, ne smije se prenagliti sa nadjevom i pretrpati.
Citala sam u jednoj staroj talijanskoj knjizi da tijesto na mijesta namjerno ostavite nenadjenuto bas zbog ravnomjernog pecenja.

Vrlo vazno je takodjer pecenu pizzu koju izvadimo iz pecnice staviti na komad drveta, nekakvu drvenu dasku.

Na taj nacin nece tijesto ostati mokro, a svu vlagu ce upiti drvo.

Meni je moj Ivan u skoli napravio ogromnu dasku koju cu samo koristiti za pizzu.Dosla mi je kao narucena....

I evo da ne solim pamet vise, jer ovo nije nista novog, vec samo variacija na temu pizze, zavrsit cu, a da vam ne znam reci koja je bila moj favorit....

Ova zadnja uobicajena sigurno nije..........